63 godine, mož 65, nikad nismo bili u sceni. Prekasno ili nikad? [par]
Pišemo zajedno, Mira 63 i Slaven 65. Iz Zenice, dvije ćerke odrasle s djecom (mi smo djed i baka tri puta). Zajedno četrdeset i dvije godine, oženjeni trideset i osam. Cijeli život smo bili klasični konzervativni par. Slaven je radio u rudniku, ja u školi, sad oboje u penziji. Bez ikakvih avantura, bez varanja, bez ničeg. Ali u zadnje dvije godine, kad su djeca otišla, mi smo počeli da pričamo o stvarima o kojima nismo nikad. Šta nismo radili u životu. Šta žalimo. Šta još imamo vremena za. Prije šest mjeseci, dok smo gledali dokumentarac na njemačkoj televiziji o starijim parovima u svinger sceni u Njemačkoj, oboje smo se okrenuli istog trenutka i pogledali. 'Šta misliš'. Dvije sedmice smo pričali, plakali, smijali se. Odlučili smo da pokušamo. Ali ne znamo gdje, kako, sa kim. Otvorili smo profil na lifestyle sajtu prije mjesec dana. Slike licem zamračenim, jedna od mojih leđa pred ogledalom. Stiglo nam je sedam poruka. Pet bili mlađi koji žele babu i didu što je dosta otrcano. Dva ozbiljna sa parovima 55 plus. Imamo dogovor za kafu sledeću nedjelju u Sarajevu sa parom iz Tuzle, 58 i 62 godine. Pitamo, šta očekivati od prvog susreta u našim godinama? Da li tijela ovog uzrasta još rade u kontekstu? Šta tehnički pomaže, pošto Slaven uzima lijekove za pritisak koji ponekad smetaju. Postoji li u Sarajevu nešto 'senior friendly' u sceni, gdje nećemo biti izloženi mladima koji nas gledaju kao radoznalost? I za nas dvoje, šta ako se ova faza pretvori u nešto što volimo, a imali smo svega dvije godine zajedno svjesno zdravlja? Strah od kasnog dolaska.