Poslije mastektomije, vraćam li se na scenu il' završavam priču [Ž44]
Prošli mjesec sam otkazala sastanak dva dana prije. Kupila haljinu, dogovorila sa parom iz Mostara, i u zadnji čas povukla sve. Strah od trenutka kad svučem se i muškarac vidi šta je ispod. Zovem se Selma, živim u Sarajevu, Centar, razvedena dvije godine, sin u srednjoj školi kod oca pola vremena. Pred tri godine sam imala dijagnozu raka dojke. Ozbiljno, ne ono lakše. Cijela godina kemoterapije, mastektomija desne dojke, rekonstrukcija koja meni ne sjedi kako sam se nadala. Prije bolesti smo muž i ja (sada bivši) bili aktivni u svinger sceni, klubovi u Sarajevu, ponekad Zagreb za vikend, par u Tuzli s kojim smo se družili godinama. Sada osjećam da mi se vraća želja, ali tijelo je drugo. Lijeva strana ne osjeti dodir uopće, desna umjesto bradavice ima samo kožu. Terapeutkinja kaže da se sabotiram. Vjerujem joj, ali kako se to popraviti. Pitam žene koje su prošle slično. Kako ste se vratile? Da li u poruci najavite ili pokažete kad dođe trenutak? Mijenja li se dinamika kad partner vidi šta nije njegova mašta? I muškarci, iskreno, gasi vas znak da je tijelo bilo bolesno? Trebam istinu, ne tješenje. Imam već dva psihologa, nema potrebe za trećim ovdje. Ima mi 44, ako neko hoće da zna.