U Splitu prošlog ljeta nije se ništa dogodilo i baš me to muči

U Splitu prošlog ljeta, na rivi, navečer oko 11, sjedila sam na rubu mola dok je muž bio u apartmanu sa djetetom. Prišao mi je čovjek, sjeo metar dalje, rekao 'ne brini, nisam čudak, samo mi se sviđaš'. Razgovarali smo trideset minuta. Pitao me hoću li doći na piće. Rekla sam da imam dijete od pet godina spava u apartmanu. Klimnuo je, ustao, otišao bez riječi. Otišla sam u apartman, legla pored muža, gledala u strop do četiri ujutro. [Ž36], devet godina braka, mi nismo u lifestyleu, nikad nismo bili. Stari, ja ne razmišljam o varanju. Ne razmišljam o drugim muškarcima u principu. Ali tih trideset minuta na molu — vraćaju se. Skoro godinu dana kasnije. Pitanje je iskreno ovo — što me uzbuđuje, čovjek ili moment? Jer čovjeka ne pamtim tako jasno. Mol pamtim. Sebe na molu pamtim. Sebe koja je gotovo otišla na piće pamtim. To me drži budnom.